Baileyeva priča

Pripovjedač: Bailey (ona/ona/njena), 26 godina, Idaho

Transkript priče:

"U Shoshoni: Dobar dan moje ime je Bailey Dann. Ja sam član plemena Shoshone-Bannock iz Fort Halla, Idaho. Prije davno, ovdje na našoj majci zemlji živjeli su naši rođaci i brinuli se o njoj.

Nama kao narodu je bilo jako važno da brinemo o svojoj zemlji jer ona brine o nama. I odrastao sam učeći da od svog oca i djedova, te od moje bake i mojih drugih baka, imam mnoge u svojoj zajednici. 

Dok sam odrastao, odgajali su me baka i djed, svi. Proveo bih puno vremena s njima. I tako odrastajući, naučio sam ovo učenje da se brineš o zemlji i brineš se o njenim stanovnicima. I tako u mojoj zajednici-- ja sam Shoshone Bannock. Ja sam Shoshone Bannock upisan član plemena u Fort Hallu. A ja sam rođen u Fort Hallu i živio sam iu okolnim zajednicama, a često sam bio jedini domorodac koji je odrastao iu uglavnom bijelskoj školi. I tako mi se način na koji bi uokvirili matematiku ili znanost činio stvarno drugačijim, jer sam odrastao razmišljajući o, znate, životnim procesima životinja i stvarima koje jedemo i beremo i volimo, kao vrlo cikličan, prirodan način, kao, to je način postojanja. A u školi su, znate, postojali ti brojevi i jednadžbe, i, znate, učiteljica bi me doživljavala kao djevojčicu i pokušavala bi objasniti stvari onako kako bi mislili da će djevojčica razumjeti, a ja nisam. 

Uvijek sam bio nekako čudan. Donio bih punoglavce u školu ili, znate, razne vrste stvari. I uvijek sam bio čudno dijete, znate, čudno dijete koje je razgovaralo s pčelama, ili kao, čudno dijete koje bi donosilo korijenje za jelo, znate, i losos -- dimljeni losos. Govorio bih o životnom ciklusu lososa za svoj znanstveni projekt, a zatim bih donio dimljeni losos koji je moj tata ulovio drugoj djeci da kušaju, i jasno se sjećam ovih djevojaka - bile su nekako, valjda, ono što smatrali biste popularnim djevojkama - a one su bile kao: "Uh, to je odvratno!" znaš, i to me je uvijek zapinjalo. Još uvijek se drži za mene, a ja, znate, imam 26 godina. I to se dogodilo kad sam imao oko 10 godina. I postoje drugi slučajevi u mom životu u kojima bi mi se to dogodilo, i osjećao sam se - to me natjeralo osjećati se malim. Osjećao sam se kao: "Oh, ne pripadam ovdje", znate, kao, "Oh, to nije ono što znanost." I tako sam taj dio sebe jako dugo skrivao, znate, i davao sam sve od sebe. I vodio bih bilješke, i radio bih eksperimente, ali uvijek sam mislio na, znate, prirodoslovlje i matematiku, i sve druge predmete u školi, kao, različite od mog vlastitog života. I to je nešto što možda drugi članovi zajednice osjećaju. Kada razgovarate sa starješinama, oni će reći: "Oh, znaš, ti to radiš na njihov način, ali onda shvati da je naš način drugačiji, i to je u redu." I tako sam na neki način imao vrlo odvojen životni pogled na, znate, što znanost znači u mom životu, i što je značila u, kao, bijelom svijetu u odnosu na ono što je značilo, u, kao, svijetu mojih ljudi i naših živjelih iskustva. 

I tako mi se, znate, to sviđa - to je bilo vrlo upečatljivo iskustvo, i kako sam odrastao, počeo sam shvaćati: "Hej, ovo je posebno." Kao, dobivam sve te priče, i imam sva ta učenja o znanosti i matematici na način na koji prirodni svijet u kojem živim, kao što funkcionira. Razumijem, kao, životni ciklus različitih životinja ovdje, na dublji način nego što to možda drugi ljudi imaju. I tako, počeo sam shvaćati, kao, ono što sam nekada mislio kao, znate, kao, možda drugačije ili čudno, počeo sam razmišljati o tim iskustvima kao: “To je posebno. I to je dar, i to mogu podijeliti.” 

I tako me ta promjena - kao i ta promjena okvira u mom umu - stvarno inspirirala da idem u školu i dalje studiram. I tako sam studirao antropologiju. I trenutno studiram lingvistiku na magistarskom programu jer sam shvatio da naš jezik ima vrlo specifična učenja koja, znate, u znanosti i matematici, kao, način na koji mi predajemo matematiku, na našem jeziku se jako razlikuje od načina na koji da se možda matematika uči u, kako biste rekli, eurocentričnim školskim sustavima. I tako, kroz svoj put prihvaćanja sebe i stvarnog razumijevanja svoje svrhe, uspio sam postati učitelj i danas radim s učenicima K-12. I to je -- pretvorio sam to iskustvo u nešto pozitivno i nešto što bih mogao vratiti svojoj zajednici. I pretpostavljam da je to moje iskustvo sa STEM-om. To je vrlo, to je, to je malo, to je jedinstveno, i ja sam jedinstven, i moji ljudi su jedinstveni, i način na koji živimo naše živote je jedinstven. I tako, to je moja priča."

Bailey 3

Osjećao sam se kao: "Oh, ne pripadam ovdje", znate, kao, "Oh, to nije ono što znanost." I tako sam jako dugo skrivao taj dio sebe...