Transkript priče:

"Dobro, moje ime je Dayanara. Imam 27 godina. Trenutno živim u Bronxu. Dolazim iz okruga Rockland Upstate. I išao sam u školu u srednjoj školi North Rockland. I također sam išao na Rockland Community College dva semestra za kazneno pravosuđe. U redu, iznijet ću iskustvo o matematici. Dok sam odrastala, nekako mi se sviđalo, bila sam buntovna, znaš, moja mama nije imala previše discipline sa mnom, a polazak u školu zapravo nije bio prioritet. Dakle, u ranoj dobi, bio sam postavljen u PM školu, nije, nije bila cjelodnevna škola, u biti je bilo kao, sav nastavni plan i program i akademski sadržaji u tri sata. A sve smo to morali obaviti za tri sata. Moj omiljeni sat je bio matematika. I to zato što sam bio dobar u tome. I nisam znao da sam dobar u tome sve dok, znate, moji drugi vršnjaci i moj učitelj nisu istaknuli da sam, znate, dobar u matematici. I moj učitelj, svaki dan, išao bih u školu, dane kada bih išao u školu, on bi mi rekao, 'molim te samo dođi u školu, imaš ovo, imaš toliko potencijala i samo dođi u školu .' Kao da bi me stvarno želio potaknuti da dođem u školu, samo zato što je znao da imam toliko potencijala. I to me dirnulo jer sam bila kao, vau, kao, on vidi nešto u meni što ja zapravo nisam ni sama vidjela ili mi nije bilo stalo da to vidim. I, znaš, to me dirnulo. I uvijek sam bio ubrzana matematika. Dakle, znate, to je bilo jedno od mojih, jedno od mojih područja najvećeg uspjeha. Zbog toga sam se osjećao dobro, osjećao sam se pametno, kao zato što sam se uvijek osjećao kao manje od, ili kao neadekvatan s drugim predmetima. Budući da sam uvijek imao najniže ocjene ili slično, ne bih se baš usredotočio na razred. Ali u matematici je bilo kao da se nisam morao ni usredotočiti. Jednostavno, jednostavno sam to znao. Bilo mi je kao prirodno. I uvijek bi me zvali u ploču, ili bi me svi učenici gledali tražeći odgovore. I bilo je kao, osjećala sam se dobro. Osjećao sam se kao da sam na njima. Znaš što govorim? Kao da sam bio na vrhu svog razreda. Tako da sam se osjećala samouvjereno. Zbog toga sam se osjećao stvarno sigurnim u sebe. Mislim, mislim da ne postoji… Ne želim ne nastaviti, mislim da želim nastaviti i nastavljam. Želim nastaviti ići u školu, želim, znaš, nastaviti učiti, mislim, znaš, uvijek postoji prostor za učenje. Uvijek ima malo prostora za poboljšanje. Tako da mislim da je to nešto čemu se želim vratiti. A sad kad sam starija i imam stariji način razmišljanja, a imam dijete i puno obaveza. Mislim da je to nešto u što bih se svakako trebao baviti i više istražiti. Vidi, vidi što mogu izvući iz toga. Hvala."